Vijenac 717 - 718

Kazalište

Pakao (pandemije, potresa, pohlepe i požude), red. Ivan Leo Lemo, Osječko ljeto kulture, HNK u Osijeku, izvedba 11. srpnja

Dante naš koji nisi

Olga Vujović

Zajednička odlika svih kulturnih ljeta jesu priredbe na otvorenom (kazališne se tada nazivaju ambijentalnim) i pokušaji da se u novim uvjetima ostvare posebna ozračja. Zbog najave pljuskova neke su predstave na Osječkom ljetu kulture (29. lipnja–13. srpnja) premještene u kazališne dvorane, a među njima je bila i predstava Pakao (pandemije, potresa, pohlepe i požude), koju su prema motivima prvog djela Danteove Božanstvene komedije postavili redatelj Ivan Leo Lemo i koreograf Leo Mujić (HNK, 11. srpnja). Među književnim djelima talijanske renesanse posebno mjesto zauzima ep Komedija (zbog savršenosti prozvana božanstvenom), sastavljen od tri djela (Pakao, Čistilište i Raj) i sto pjevanja (uvodno i tri puta po trideset i tri), kojim se Dante Alighieri (1265–1321) bavio od 1307. do 1321.ž


Dante (Petra Bernarda Blašković) i Vergilije (Nina Vidan) hodaju kroz pakao, dok oko njih lepršaju proklete duše i njihovi mučitelji / Snimio Marin Franov

Najdramatičniji i najpoznatiji je Pakao, prvi dio epa (svi znaju natpis: „Lasciate ogni speranza voi che entrate“) u kojem sam autor s rimskim pjesnikom Vergilijem obilazi devet paklenih krugova gdje borave grešnici koji, ovisno o težini prijestupa, izdržavaju različite kazne. Prema dnu, grijesi su sve veći i kazne sve teže, pa su i Danteovi opisi mučenika sve drastičniji: od onih kažnjenih da čeznu bez nade preko onih izloženih snažnom vjetru, užarenoj rijeci i kupu izmeta do onih koji su zaslužili bičevanje i čerečenje. Gledajući scenski, riječ je o doista spektakularnim mogućnostima, ali ono što je svojedobno osmislio slovenski redatelj Tomaž Pandur (SNG Maribor, 1993) nije bilo plod samo njegove umjetničke vizije nego i zavidnih financijskih sredstava. Osječka se predstava morala zadovoljiti samo s umjetničkim doprinosom. Lemo je skratio tekst, ali ga je ujedno obogatio brojnim psovkama, kojima ne vidim nikakvu svrhu. Moram ipak priznati da su neke opaske vrlo domišljate i duhovite, poput „Oče naš koji nisi…“ (osuda krivovjerstva). Ako se Lemo odlučio baviti Danteovim tekstom potaknut, kako navodi, sedamstotom obljetnicom pjesnikove smrti, onda je možda ipak trebao poštovati pjesnikovu riječ te za svoje potrebe dopisati dodatni krug pakla (zbog četiri „p“ nabrojenih u zagradi) i tako se vlastitim doprinosom obrušiti na suvremeni svijet. Ovako je adaptacijom teksta razbucao original, a dodanom koreografijom nije dočarao atmosferu pakla (osim što je u gledalištu bilo baš paklenski vruće).

Dante (Petra Bernarda Blašković) i Vergilije (Nina Vidan) ometani neobičnom i povremeno preglasnom glazbom (Zvonimir Dusper) hodaju kroz pakao izgovarajući stihove i otimajući jedan drugome mikrofon (zašto?), dok oko njih lepršaju proklete duše i njihovi mučitelji. Dante je razbarušen i u sivom raskopčanom odijelu, na Vergiliju lelujaju lagane sive tkanine, a svi ostali su odjeveni u razderane najlonske štrample i majice, pa takvi, „ni goli ni obučeni“, izgledaju u skladu s mjestom boravka (Matija Dijanović). Ostaje još nejasno zašto nije istaknuta vizualna razlika između kažnjenika i čuvara. Osim dvojice pjesnika (u interpretaciji glumica a ne glumaca, što je u paklu valjda svejedno jer su tamo duše; osim Dantea koji je živ i baulja uokolo „po dužnosti“) u paklu borave Tea Šimić, Lovro Ivanković, Anđela Kusić, Martina Mandek, Matko Dunjak, Ivan Simon, Mihael Elijaš, Filip Sever i Martina Terzić glumeći po nekoliko likova koje (eventualno) prepoznajemo ovisno o kontekstu.

Mujić me uvijek oduševljavao raznolikom koreografijom i promišljenim rasporedom prizora, no u ovoj je predstavi suviše ponavljanja i usprkos zanimljivim rješenjima (oblikovanje čudovišta) pokreti su prilično jednostavni (što se može pripisati činjenici da su interpreti glumci, a ne plesači) i monotoni (komu to pripisati?). Teško je pretpostaviti koliko se razlikuje ova predstava od one koja je stvarana za izvedbu u Amfiteatru kod Barutane, premda uz iste sastavnice… Vjerujem da bi na otvorenom trpjelo samo moje tijelo, jer bi se duša sigurno otela i vinula u visine (nasuprot paklu).

Vijenac 717 - 718

717 - 718 - 9. rujna 2021. | Arhiva

Klikni za povratak